Intervju

 

Da su za sreću potrebni mišići, Dino je znao već u kokuzna vremena. Kada su mu onda rekli da nikada neće moći u show business, s nešto malo prkosa i sa puno vjere da i nemoguće može biti moguće, krenuo je na dugo putovanje, u susret "Bureku".

 

Deveti, studijski album je mogao biti i malo manje dobar, pa da sa olakšanjem kažemo da je "Sredinom", njegovo najbolje djelo. Medjutim, tu sada dolaze oni mišići a i stara poslovica "Ako ne znaš raditi kako treba, nemoj ni raditi", pa je Dino opet uspio izazvati interesovanje, koje se ocrtalo u činjenici da je posjedovanje originalnog CD izdanja "Burek", u zemljama u kojima pirati još uvijek caruju, postalo skoro od životnog značaja, nešto poput svjetskog pasoša na čije se pokazivanje svaki carinik pokloni i velikodušno ti poželi dobrodošlicu u zemlju u koju ulaziš.

 

"Burek" je bio rasprodan i prije nego što je bio u peći. Premašio je ikada postavljene tiražne rekorde na našim prostorima, a ta je činjenica vrijedna našeg kolektivnog okretanja glave u Dininom pravcu, ako to već nismo učinili ranije. Pa da sada, možda, pričamo o respektu koji je zaradio dječarac sa smiješnom kapicom na glavi i nekom replikom mornarske majice, kojem ni u najluđim snovima nisu prognozirali ni 20 prodatih albuma u narednih 20 godina, te se sada, u nešto drugačijoj modnoj verziji, suprostavlja svima onima koji ga pokušavaju nazvati legendom, pojašnjavajući da su osnovni motivi tog puta od "Kokuznih vremena" do "Bureka" bili čista radoznalost i iskušavanje mišića.

 

Šalu na stranu, Dino je svojim zadnjim albumom i burekom u kojeg je stavio sve one sastojke i začine koje je prikupljao godinama, još jednom pokazao da od boljeg uvijek postoji bolje, kao i da iza želje uvijek dolazi nova. Prešao je međe i granice suradnjom sa desetinama umjetnika sa svih strana svijeta i svojim duetima konačno i Bosni i Hercegovini dao jedan , onako, baš kvalitetan i svjetski produkt za izvoz. Čak i sam omot albuma, na kojem se nalazi ilustracija bureka, ima svoju simboliku i predstavlja vječno spajanje kultura i u sebi nosi, upravo tu poruku koju Dino svesredno šalje svima koji su voljni da ga saslušaju. A postigao je, hvala Bogu, da ga danas procentualno sluša više ljudi nego i jednu političku stranku u našim zemljama, samo da ga još, svi ti koji ga slušaju, doista i čuju, dobio bi Dino itekako onu nevidjenu moć da uspostavi željeni balans, ako ne u cijelom svijetu, onda sigurno u onim malim zemljicama našeg Balkana.

 

 

Pa hvala lijepo, to je u opisu moga radnog mjesta i nije mi mrsko. Još uvjek mislim da imam što za reći i da sam dužan odgovoriti na pitanja mojih fanova.

 

 

 

Bilo je jako lijepo, kao što i sam mogao primjetiti. Naprosto je iznenađujuće koliko je pozitivne energije strujalo u zraku, posebno kada uzmem u obzir činjenicu da sam ja u ovoj istoj diskoteci nastupao već prije, možda tri ili četiri mjeseca. Ja smatram da je to vrlo učestalo i ponekad se ljutim na moj menadžment što ugovara tako puno koncerata, ali, evo, pokazuje se da je njihova procjena dobra. Ja sam od onih koji se bavi i posvećuje umjetnosti, a menadžeri neka prave procjene takve vrste. Zapravo, želim da kažem da je meni to vrlo interesantno da budem dio ovakvog koncerta – dva puta u četiri mjeseca na istom mjestu i da postoji, da tako kažem, dobar odjek kod publike. To znači da još imamo što za reći.

 

 

Hvala ti Nedžade na komplimentu. Ako postoji taj respekt, time mi je sve ovo draže. Jako mi je stalo da me moja publika uzima u paketu, jer sam mišljena da ljude obično i trebamo uzimati u paketu, dakle u njihovoj punoj dimenziji, sve ono što oni i jesu. Neki od mojih fanova i naravno, velika većina moja publike me kao takvog i uzima. Ja se trudim da budem uzor, na neki način. Biti temeljit, biti osoba koja zna šta hoće i osoba koja može pogledati iza sebe i reći da nije bilo rdjavo, da sam neke stvari dobro uradio. Ja nisam savršen, kao što ljudi to obično i nisu, jer ljudi nisu meleci, to jest andjeli, pa da budu savršeni. I ja, vjerovatno imam nekih mana i volio bih da popravim tako nešto. Ne treba gajiti iluziju da sam ja ikakva legenda ili savršen čovjek, nego naprosto imam sreću da me jedan veliki procenat ljudi voli, vole taj moj rad, vole te moje pjesme. Samo mogu da kažem hvala dragome Bogu na tome svemu. To je velika sreća za čovjeka.

 

 

Da, mi smo se već uveliko spremili za američku turneju. Prvo trebaš onako preći tu psihološki barijeru, pa onda kasnije sa tijelom ide lakše. A o čemu zapravo govorim je, da je to jedan ogroman posao, za koji se moj menadžment u Americi sprema po godinu dana. Mi krenemo raditi tu turneju godinu dana prije, da bi se sve na vrijeme moglo organizovati. I, naravno, hvala Bogu, sve ide kako treba. Moj kompletan bend, naravno ide sa mnom, devet ljudi kao i tehničko vodstvo, jer želim svojoj američkoj publici da se predstavim u istom onom svjetlu kako se predstavljam ovoj evropskoj. To je veliki napor ali i veliki izazov za mene, jer naprosto, ljudi koji žive tamo su naučili da nekako dobivaju pola od onoga što im pripada, jer manje-više svi koji odavde odu tamo, nekako štede na toj publici. Ja ne štedim i mislim da je moja publika u Americi vrijedna pažnje i zaslužuje da ima isto ono što dobija i moja publika u Evropi i domovini, tako da idemo u punom kapacitetu.

 

 

 

Pa, moj život je onako...brzo se to sve nekako odvija. Skoro svaki dan sam u nekom drugom gradu, u drugom hotelu i toliko toga se ima za reći a ne znam šta bi to bilo i šta bi to bila prava mjera za moju publiku. Kakvim bi odogovorom oni bili zadovoljni!? Ali, evo trenutno šta je onako aktuelno je da sutra ujutro, ako Bog da, letimo za Ameriku. Imamo pred sobom jendomjesečnu američko-kanadsku turneju, koja je nama veliki izazov ali ujedno i veliki napor. Zbilja je to teško sve osvojiti i stići, kao što si vidio sinoć, mi puni plućima radimo i dajemo sve od sebe i stvarno smo poslije koncerta kao 'isprane krpe". Ali, imam nekakvih stalnih, dnevnih radova, planova, koje ne mogu još otkriti sad kad nisu još zreli. Sad su zapravo prezeleni da bih uopće išta o njima pričao, a ja ne volim biti od onih koji će pričati praznu priču, a poslije toga se ne desi ništa. Jednostavno, radim svoj posao i mislim da još uvijek to volim i mislim da će biti nekakvog hajra od toga.

 

 

 

O, kako da ne, to je odlično pitanje i nešto što mene u posljednje vrijeme prožima. To je prirodno da čovjek poslije ovako jednog napornog rada poželi tako jedan godišnji odmor. Ja, naprosto, zavidim ovim svojim, da tako kažem, kolegama na zapadu. Evo, baš sam nedavno čitao da je jedan kolega objavio pauzu na neodredjeno vrijeme. Ja, jednostavno nisam u mogućnosti da tako nešto uradim, zato što ja živim u BiH i mi nemamo takav kontinuitet, ni konsistentnost jednog uvidnog i civiliziranog života. Ono o čemu ja to ustvari pričam je da znamo da nam se svaki nekih četrdeset godina desi nekakav rat, sve nam spale, jednostavno nestane sve ono što su generacije stvarale. Ja opet prognoziram da ima možda tridesetak ili četrdeset godina do nekavog novog rata, to je tako na Balkanu gdje živimo. Nama je sudbina da cijeli život radimo, radimo, radimo i da to ponovo neko otme, zapali, bombarduje, uništi itd.

 

Čovjek ima ovo malo života i ja nemam taj luksuz sada, kao neki tamo na zapadu, da bih mogao napraviti pet godina pauze. To je meni naprosto nemoguće jer, kao što pomenuh, moramo raditi, raditi i raditi da bi to ponovo nekada otišlo u prah. To nam je sudbina i onda u tom kontekstu smo svi nekako uvijek pod pritiskom, uvijek žurimo. Ne govorim sada samo o sebi, govorim o cijeloj jednoj teritoriji, cijelom jednom nesretnom spletu tih okolnosti i te krvave prošlosti koju još uvjek nosimo kao jednu strašnu tekovinu i koje još ne možemo da se oslobodimo. Ali, moja želja je, ako Bog da, da u budućnosti naša djeca imaju tu priliku i taj luksuz, da žive kao Švicarci i ostali, da nemaju ratova. Onda bi možda nekad neki moj unuk ili tvoj nasljednik mogao računati na dugu pauzu u svom radu. Možda sam bio malo opširan u svom odgovoru, ali tako je. Pomislim ja naravno, kako bi bilo lijepo odmoriti se, ali naprosto nemam vremena za takav odmor.

 

 

Pa, ja se isto često pitam, pogotovo u periodu kada završim ploču. U pravilu nastaje jedan vakum od jedne godine, kad sam naprosto iscjeđen i ne mogu više da sastavim dvije smislene rečenice ili dvije note koje bi mene zadovoljile, ali to se naprosto regeneriše poslije izvjesnog vremena i ponovo dođe, pokuca na vrata i to je jače od mene. To je jedna iracionalna stvar koja je nemoguća, nemoguće je racionalizirati i objasniti i prepričati. Ta inspiracija je onako, jedan Božiji dar, rekao bih, prema kojem treba biti pažljiv i odgovoran.

 

 

Kada bih bio u poziciji, kada bih imato tu moć, valjda bih kao i svi normalni i dobronamjerni ljudi pokušao uspostaviti balans, dakle uravnotežiti sve. Pokušao bih, dakle omogućiti, na primjer, onom iz Sudana ono što neko ima u Parizu ili Londonu. Dakle, mi živimo jedan život u kojem smo sudionici jedne užasne nepravde, jednog debalansa. Na jednoj strani, svaki čas neko umre od gladi ili žeđi, a na drugoj strani imamo onu bahatost, koja izluđuje normalne ljude. Imaš one ljude koji ne znaju šta bi od sebe i od bogatstva i sile koju posjeduju, pa onda okolo siju ovo o čemu govorim – glad, bijedu, ratove, naprosto se igraju. Eh, kad bih ja bio u mogucnosti da promjenim nešto, onda bih napravio taj balans da ljudi mogu živjeti normalno. Ja sam svjestan da nikada neće postojati svijet bez ratova, ali ako se već vodi rat, pa trebalo bi da to bude borba vitezova, znas ono u djetinjstvu smo imali situaciju kad se mariše raja protiv raje, jedan na jedan, danas je ovo jedan totalni debalans, dakle govorim o jednom svijetu kojeg više nema. Ja sam artist i zato ja pjevam o onome čega nema.

 

 

Pa ovako, nemam nekih veliki poruka, ali meni je moja majka rahmetile govorila i uvijek se sjetim te rečenice: "Na duge staze se isplati biti pošten". Dakle, čovjek onako na kratku stazu, onako kratkog daha, pomisli kako bi bilo, hajde niko te ne vidi ili hajde napravićemo neku stvar koja izlazi iz okvira i ganica koje je uspostavio Bog i nekakav božiji ustav. Medutim, uvijek kad izademo iz tih granica i ne poštujemo, recimo taj ustav, tada radimo u korist svoje štete. Želim reći da bi bilo dobro da svi budemo u odredjenim okvirima i da poštujemo granice koje se nikada ne smiju prekoračiti. To bi bila moja poruka čitaocima.

 

 

Ja sam također zahvalan na ovom razgovoru za vaše čitaoce i ako Bog da vidimo se u Americi i naravno popićemo i kafu.